Misterija rešena. Nekako. Gadno je izgledao, bolnu grimasu je imao tad. Vešto se pretvarao da je sve u redu, da će sve proći. Imao je mene, svoju prvu pomoć. Gledao je izgubljeno i očima hteo reći nešto a nije znao kako da započne rečenicu. Reči su se gubile u hladnoj sobi. Da li je dovoljno snažan da izusti nešto? Da li, ustvari, želi nešto reći? Mislima je bio u tugi, u dahu koji ispušta kada otvori usta. Ja sam mu samo držao glavu. Hteo sam da budem tu i opet tu. Imao sam samo uši, nisam hteo da ga uplašim svojim stogim glasom.
Bilo je jutro i bili smo budni. Rekao je samo :
- Umoran sam i laku noć.
Ništa nije skrivao dok je odlazio. Samo se odjavio, sklupčao u san. Vreme hladno, maglovito. Daleko smo bili jedno od drugog. Posle toliko vremena bili smo, ipak, daleko, a tako blizu. Srca puna neke sete. Muzika umirujuća, mistična koja nema kraja, koja traje beskonačno.
Bilo je jutro i bili smo budni. Rekao je samo :
- Umoran sam i laku noć.
Ništa nije skrivao dok je odlazio. Samo se odjavio, sklupčao u san. Vreme hladno, maglovito. Daleko smo bili jedno od drugog. Posle toliko vremena bili smo, ipak, daleko, a tako blizu. Srca puna neke sete. Muzika umirujuća, mistična koja nema kraja, koja traje beskonačno.
Нема коментара:
Постави коментар