петак, 30. јун 2017.

41

   Paučina se nahvatala na tavanici. Mrgodan pogled pauka gleda u moje ruke. Koom hoda po bočnom zidu. Lako, skočno, moćno. On je sve što bih ja hteo biti. Moja sebičnost. Moj heroizam, utaban u tragovima puta za nigde. 
   Naš razgovor je uvek poseban. Naša konverzacija je dostojna za konzilijum psihologa. Ludilo dostojanstva.

Koom : - Da li se na nebu vidi svirep znak zenske menstruacije?
Ja: - Pokušavam da utvrdim da li to curi krv iz očiju ili iz ženskih raspucalih otvora na telu.
Koom : - Moja snovidjenja plaše te jer si se ogledao u ogledalu dosta dugo i istančano. |Put kojim se krećemo je ulica. Slepa ulica.
Ja : - Ja? Ja? Ja nisam tvoj mrtvački mimohod. Ja nisam grč srca, infarkt. 
Koom :  - Imamo istog sledbenika negde u senkama noćnim, ispod luckastih lamiona uličnih.  Moramo paziti da ga ne zgazimo, pregazimo.
Ja: - Samo vetar da nam ne gura papire, najlonske kese pod noge. Moramo da potrčimo i nadjemo dobitne kombinacije, lutrijske podatke. Ja sam mutan, a tebi se muti u glavi.
Koom: - Moraš biti srećan! I da iskoristiš trenutak!
Ja: - Ne, moraš da pričaš sa nepoznatim osobama zato što su svi u dubini duše veoma dobri.
Koom: - Da, svi su u dubini duše veoma srećni – samo moraju da polome svoju spoljnu ljusku.
Ja: - Da bi stigli do žumanca!

Нема коментара:

Постави коментар