уторак, 2. мај 2017.

14

Kažem sebi:
- Piši i pobedi vreme, koje dolazi u samoću pretvoreno.
On gleda i smeje se.
- Da, ti si jedan idiot i ne verujem ti, jer se vešto pretvaraš iz jednog stanja u drugo. Bivaš danas dobar a onda se pretvoriš u ribu, ajkulu ljutu.
Ja se stidim.
- Ne, nije tačno.
- Posle hoćeš da se ljubiš- reče, promenivši radost u srdžbu - i gledaš me tužno, a posle vičeš i iz tebe izlaze plamene boje.
- Da li si ti zima - kazah ili pitah, ne znam - i to bela, hladna sa guskama bez očiju i ljudima koji hodaju na rukama i mislima oslikanim u njihovim sumornim crkvama.

Нема коментара:

Постави коментар